U mučanju trvdnom je zaljubljen živil,
Milost, najam, dragost prositi želići,
Od vile predrage, vim se ni podstupil,
Neg z vustmi je mučal, srcem govoreći,
Z gustim zdihavanjem plamen svoj skazival,
Čudeć, razmišlajuć u njem izgoriti,
Prem ne prosil milost, milost je ufival,
Z mučećim jezikom htil to izprositi.
Štimal je nevojlnik z mučanjem bit srićan,
Al gorući plamen nastal objačati,
Da ni mogal dalje prebolit nesrićan,
Neg kot verna Fenix moral izažgati.
Tako služeć, mučeć oh prez smilovanja,
U ljubavi stalan volil pretrpiti;
Zamiru je štimal pomoć, zazivanja,
Ne hteć reć: vrmiram, moral je umriti.
FRAN KRSTO FRANKOPAN