Ovo zvono što ko titan stenje
Pod tuđim nebom, mene sjeća sada
Drugog zvona, kad u psalmu kobi
Nad mizerijom rođenog mi grada.

Tuguj, srodno zvono! Daruj bolu,
Što sad s tobom trpi, crna jedra!
Udari me klatnom usred grudi,
Nek pukne srce, neka prsnu njedra!

Tiho…Zvono ćuti…Misli žderu…
O, kako tišti kajanje u veče!
Tama…Sam sam…Samac u tuđini!
Na čelu, ljubo, tvoj me cjelov peče…

Glupost! Slabi živci! Pregni, miso,
I digni snagom uma volju bonu,
Budi vihor, bura, truba, buna
I orluj s gromovima, slična zvonu!

ANTUN GUSTAV MATOŠ