Zoviješe zora dan a slavno prolitje
Travicu drobnu van, zelen lis i cvitje,
Ja kad bih uhićen od ove gospoje,
Ke obraz nakićen u slavi vas poje.
S jutra, dim, na prozor pogledat općah ja,
Ter tada moj pozor u taj čas pozri tja:
Meni bi viditi još lipšu ner vilu
Gospođu sjediti u rušcu pribilu.
Vidiv me ka hrlo vaze trak i kosu
Niz bijelo ter grlo kosice sve prosu;
Na čelu ostavi dva prama od zlata,
Ostalo sve zavi okolo, dim, vrata,
Da kosa ne vitri, u kojoj do mal hip
Rukami zahitri na glavi venčac lip;
Ozriv se ja jelin ter ončas pođe tja,
Ter gorči ner pelin i čemer ostah ja.

ŠIŠMUNDO MENČETIĆ