RETURN TO MAIN PAGE
 
JEDNOMU KI NIŠTO NE UČINI A TUĐE SVE HULI

Jadovni zleče moj, zavidos s kim bjesni,
Za zle prem tolikoj ne scijeni me pjesni.
Ak’u njih ni sada onijeh sve riči,
Kim staro njekada brijeme se tač diči
"Svitlušto sunačce, rozice, diklice,
Ljuveno srdačce, grimizna svilice,
Zašto me tač verna ostavi, moj venče,
Krunice biserna, moj zlaćen prstenče?"
U ova vremena, moj hudi tamniče,
Druga sad imena naše pjesni diče,
Jer jak lis u cvitju tač nijedna na svit saj
U jednomu bitju ne trpi običaj.
Također i riči kime se jur njekad
Stara svijes diči u scijeni nijesu sad.
I ove sad ke veće jesu, znaj, scijenjene
S vremenom bit neće od druzih primljene.
Razliki svit ovi ki trpi svoju čes,
Sve veći i novi što godi na njem jes.
Tim ne kteć rug biti svijem spijevcom na svit saj
Kad što hoć ’huliti, pri dobro razmišljaj.

DINKO RANJINA