O muze, molim vas, za ljubav svijeh boga,
Slišajte trudan glas od mene neboga,
I suze i uzdah moj toliki na svijeti,
Trpeći nepokoj ki nije moć izrijeti,
Gdje, vajmeh, trudeći ne može svijes moja
Ni javi ni speći prijati pokoja,
Razmi sam u tuzi družeći tolik trud
Ter ni ja ni druzi učinit ne vijem sud
Otkud bi uzrok taj, tko li me prisudi
Trpeći tolik vaj da život moj trudi,
Lugovi najliše stramputno hodeći
Gdje moj duh uzdiše velmi se boleći.
Lje takoj sam sudim, da ste vi uzrok vas,
Lugovi da trudim svaki hip i svak čas
Sam vajmeh hodeći bez družbe po sebi
Sve boge moleći koji su na nebi,
Jeda se smiluju na mene ki trudim
Ter mi dar daruju prijati ki žudim.
A druge ne želim milosti i ljubavi,
Ner da se naselim u vašoj dubravi
Zatoj vas molim ja, ako mi bit more,
Za sunce koje sja nad nami vrh gore,
Izajdi jedna van ter milos ne krati
Ter moj mrak u bil dan i u svitlos obrati
A same činte sud ter ćete moć reći
Da mi se težak trud navali vrh pleći,
Gdje kako slijep hodim po gori zelenoj
Ter trudan provodim čemeran život moj,
Vaj gdje se sam skitam be združbe hodeći
I milos tuj pitam sve boge moleći,
Jeda ka od gospoj od vaše te družbe
Prikrati nepokoj i moje sve tužbe,
Da svojom ljuvezni, čijem sam živ na svijeti,
Ja budu sve pjesni zaglavit i spjeti,
Neka su od mene, ako se može rijet
Vjekušte spomene dokoli teče svijet.
Osnova nije duga ka još nije dotkana,
Ter žalos i tuga rve me svijeh strana;
A sam se spoznavam da je kratak život moj
Ter se vas skončavam ćuteći nepokoj,
Gdje prijeka smrt preši, svijem ljudem nemila,
Da naglo razdriješi moj život od tijela;
Ter je trud i muka, gdi od velje slabosti
Trepti mi sva ruka i ostale sve kosti,
Ter perce vladati ne mogu od tuge
Ni pjesni sladati ni kratke ni duge
MAVRO VETRANOVIĆ