Mornar kune iste sunčne luče,
Kad na moru brod svoj vidi stati;
A kad počme vjetar ga njihati,
Opoji se, zapjeva, zahuče.

A doskora, kad većma povuče
Brod mu more, i baca, i mlati,
Da krm škriplje kan oklop u rati,
Pod zviždanjem vihra zajauče.

Srce moje! Kolko na mornara
Ne naličiš! Pokoj kunuć vijekom
Išteš buru ćuti sred njedara.

Ma naposlijed, kad te već priuze,
Probijeno groznim sreće stekom,
Razmineš se—na uzdahe, suze.
 
STANKO VRAZ