U drugoj čim strani prosvijetlja sad druge
Drag pogled sunčani livade i luge,
I stupaj raskošni kud gre, lis i cvitje
Pokrijeplja, jak u dni vesele prolitje;
Ja grozni tvoreć cvil sva mjesta ophodim
Gdje kugod lijepe vil’ spomenu nahodim.
I pravim u sebi: "Evo ma razbluda
Njekada ovdi bi i prođe ovuda;
Ovdi se obrati i sjede u sjeni
I meni ne krati dat odvit žuđeni;
Ovdi sve hitrija besjedeć ne prista;
Ovdi se nasmija; vrh sebe ovdi sta."
Tako ja govorim, pak se sam zabudem,
A rijeći nje zorim, uza nju i budem.
Viđu ju prida mnom (misal me tač vara),
Gdi bitju mom tamnom svital dan otvara.
Ovako nemoćnik prid sobom gledat mni
Njegovoj žeđi lik, vodu ke prid njim ni.

DOMINKO ZLATARIĆ