Jur nijedna na svit vila
Lipotom se već ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila, ka mi srce travi.
Ni će biti, ni je bila,
Njoj takmena ka se pravi.
Lipotom se već ne slavi
Jur nijedna na svit vila.

Vrhu njeje vedra čela
Vridna ti se kruna vidi
Od kosice, ku je splela,
Kojom zlatu ne zavidi;
Svakomu je radost vela,
Kad ju dobro razuvidi.
Vridna ti se kruna vidi
Vrhu njeje vedra čela.

Obrve su tanke i crne
Nad crnima nad očima;
Crne oči kada svrne,
Človik tudu prem da ima,
Tuga mu se sva odvrne
Za veselje, koje prima.
Na crnima nad očima
Obrve su tanke i crne.

Kako polje premaliti
Ličca joj se ružom sviti
Toli lipa ne izniče.
Mladost će se pomamiti,
Koja no se za njom stiče.
Ličca joj se ružom diče
Kako polje premaliti.

Pri rumenih njeje usti’
Ostao bi kuralj zada;
Zubići su drobni, gusti,
Kako biser, ki se sklada;
Slatku ričcu kad izusti,
Bi rek mana s neba pada.
Ostao bi kuralj zada
Pri rumenih njeje usti’.

Blažen, tko joj bude grlit
Grlo i vrat bil i gladak;
Srića ga će prem zagrlit,
Živiti će život sladak;
Žarko sunce neće hrlit,
da mu pojde na zapadak.
Grlo i vrat bil i gladak,
Blažen, tko joj bude grlit.

Lipo ti joj ustrepeću,
Prsi bilji sniga i mlika,
Tere oči na nje meću,
Ki žalosti išću lika,
Jer ne mogu slatkost veću
Umisliti do vik vika.
Prsi bilji sniga i mlika,
Lipo ti joj ustrepeću.

Prsti joj su tanci, bili,
Obli, duzi, ravni, prosti,
Gdi bi zelen venčac vili
Ali krunu od vridnosti,
Koga ne bi prihinili,
Od lefanće da su kosti?
Prsti joj su ravni, prosti,
Obli, duzi, tanci, bili.

Od svih gospoj, ke su godi,
Gospodšćina njoj se prosi;
Meu njimi jer kad hodi,
Toli lipo kip uznosi,
Bi rek tančac da izvodi,
Time se ona ne ponosi.
Gospodšćina njoj se prosi
Od svih gospoj, ke su godi.

Grihota bi, da se stara
Ova lipost uzorita,
Bože, ki si svim od zgara,
Čin’, da bude stanovita,
Ne daj, vrime da ju shara
Do skončanja sega svita.
Ova lipost uzorita,
Grihota bi, da se stara.

HANIBAL LUČIĆ