Tko čista izmota iz zlata preden zlat
Ter ovoj omota gospoji bili vrat
I glavu pokrili? Tko li joj da čelo
Već nego dan bili vedro i veselo?
I čarne obarvi uzvite načinom
Miseca u parvi dan ki je za minom?
I čarno iz bila oka meda slaje
Kim dušu iz tila vadi poziraje?
Nje kosa nathita vridnostju i cinom
Sva blaga od svita i sunce svitlinom,
Nje čela za diku i za dragost mnogu
Oči se človiku nasitit ne mogu,
Obarvmi očića razum i dobru ćud
Kako svitlost svića kroz bistar caklen sud;
Pozorom u lugu zvir bi pitomila,
Zlu volju i tugu svaku prilomila.
Da tko li ružicu sabra i žilj bili
Ter prosu po lišcu gizdavoj toj vili?
Tko perle od valje upored izniza
I zgor od kuralje usta joj proriza?
Tko garlo iz bila mramora i ruke
I parsi izdila s dvi drage jabuke?
Tko li joj u smihu, tko li u hojenju,
Tko milost u tihu poda govorenju?
Ričju bi onada majku utolila
Kad ju glas zapada smarti sinka mila,
Lišcem veselila tamni bi pakal taj,
Smihom otvorila nebo i svitli raj.
Od bisera venčac na garlo da stavi,
Aliti parstenčac na ruku gizdavi,
Ne bi joj pridali urehe ni gizde,
Da od nje prijali jak od sunca zvizde.
Čudna je stvar nika viditi kad hodi,
Kolik dvor od dika za sobom uzvodi,
Čudo je još veće gledati gdi Ljubav
Krili ustrepeće na njeje parsi stav,
Koliko da išće da svitu pokaže
Dad joj je ložišće ondeka najdraže.
Onde luk proteže, onde oganj niti
Kojimno svit žeže i nebu još priti.
Za moći tvojih ruk, za lipost tvojih kril,
Ljubavi, i za luk i za tvoj zlatan stril,
Dopusti da samo nje dik se nagledam,
Moj želji, inamo da pojde, ja ne dam.
Jer lipost toliku da ljubi, da garli
Ni dano človiku koji je umarli.
Da’vo se ne svida neg me li zanosi
Taj želja naprida i veći dar prosi.

HANIBAL LUČIĆ