O kamenu dragi, vridni mjesta istočnoga
Ki usađen sveđer stojiš posred srca moga,
Ckleni, bistri, tih Dunaju koga s obi strane
Sjene borja i javorja, guste lipe grane,
Drag pokoju u kom drži ljubav svoje krilo,
Cesarice srca moga, moja rajska vilo,
Moje glave meko uzglavje, moje čisto zlato
I trudima svim mojima moja ljupka plato,
Ka očima mojim vodiš vazda danak bili,
Ne čin’ veće da ma mlados željno u tugah cvili.
Jur u plamen vas otidoh živi tebe cića,
Goreć kako suho drvo ali jedna svića;
Gasnu, čeznu, bliđu, venu, kopnju i ginu vike,
Iz oči mi suze viruć naglo kako rike.
Tuge srce zlo mi kolju, a jad srce davi,
Tako da se riti mogu izgled smrti pravi…

DINKO RANJINA