Bje pokladno jutro, još pamtim i sad.
Kroz prozore sunašce sjalo,
Na postelji kraj mene sinak mlad,
Ah blijedo djetešce malo!

Tuj sjedi uza me, sunčani sjaj
Ožario kosicu plavu.
Maličak me gladi, šapće "aj"—
Na prsi mi sklonuo glavu.

Maličak vreba, da li još spim,
Za bradu me ručicom hvata,
Pa glasićem slabašnim, drktavim
Na uho mi šapuće: "tata!"

I digoh se služit’ svagdanji kruh,
Moj sinčić u postelji sjedi,
Još mahnu mi: "zbogom!" Na poso me gluh
Taj blijedi obrazić slijedi.

I vratih se kući—i prokleh taj dan…
Vrh čela uvelo cvijeće,
Moj sinčić vam snivao vječni san
Međ četiri voštane svijeće.

Na blijedih usnicah smiješka još gle!
Još ima u očicah žara!
Ja poljubih sinka—ah propalo sve!
Tek svijeća me titrajuć’ vara.

Ja poljubih sinka, samrtni led
Grozotom dušu mi strese,
I budem ledom, al’u srcu zlijed
Sve paklene budila bijese.

Bje pokladni dan—uz svirala glas
Svud pjana rulja jujuče;
Ja klečah uz sinka u taj čas,
I plakah i srce mi puče.

Pa dođe pop i dignuo krst,
Zaklopiše škrinju nad sinom,
U škrinju zabiše klinac čvrst,
I srce mi probiše klinom.

Poletiše konji u brzi kas,
Već milo mi odniješe dijete,
Poletiše kola u taj čas—
Prek’ srca mi mojega lete.

Ej, vrti se, krabuljo, veselo sad!
Po svijetu piruje đavo!
A sklopljenih ruku sinak mlad
U crnjoj zemljici spavo.

Na poklade krvav obli me znoj,
Da, užasna bješe to gluma;
Ni u snu mi ne daj tog, Bože moj!
I kroz san bi sišao s uma.
 
AUGUST ŠENOA