RETURN TO MAIN PAGE
PJESANCA LAKOMOSTI
 
Moj Bože, tko bi saj, koli bih rad znati
U zemlji vječni vaj tko poče kopati,
Od zlata ter rude iskopa človjek taj,
Rad koga sve trude provodi vas svijet saj…
Jošte zlo čini toj prokleta lakomos,
Da je svudi rat i boj, i tužba i žalos;
Velike jadove ter svijetu zadava,
Oreći gradove od mnozijeh država,
Kraljeve cvijeleći i mnogu gospodu,
Na robstvu mijeneći vlastitu slobodu.
I ki su vladali veliko gospoctvo,
Ti su sad poznali sužanstvo i robstvo,
Ter život provode u sjetnoj pečali,
Želeći slobode s kom se su rastali.
Trudno je još vidjet gdi lakom nepokoj
Omasti vas saj svijet u krvi človječjoj,
Ter, vajmeh, nije polja, ni brijega ni gore
Otoka ni školja što uzdrži sve more,
Nit je grad ni selo, lakomo posilje
Gdi nije razvelo korenje i žilje,
Kijem trudi i prudi i kojijem skončava
Svaku vrst od ljudi što narav sazdava,
Na zdravje ter se proć nikamo ne more,
Ni ob dan, ni ob noć ni kopno ni more,
Ner se svud uzdiše, u zemlji stojeći,
Pri blagu najliše guse se bojeći
I ostalijeh ljudi zlijeh, ki deru i kolju
Putnike strana svijeh po gorah i polju…
Tuge se još gore dušica gdi vene
Zač se nać ne more vodice studene,
Vodice studene ni zimi ni ljeti,
Ni sjence zelene, ni dubka vidjeti,
Gdi bi od tužice putnik oporavio
I kaplju vodice na jezik svoj stavio.
To li gdje kraj rijeke trudni se namjere,
Žalosti velike slijede ih i tjere,
Ter počnu tuj suzit od velje tužice
Zač nije moć okusit te bistre vodice.
Ter velmi predaju gdi tamo kraj rijeke
Skorupom plivaju nakazni razlike,
Navlaš kukudrili ke nije moć izrijeti
Koli su nemili i strašni vidjeti;
I zmija krilatijeh i ostale žalosti,
U rijek i u blatijeh vidjet je zadosti,
Ter nije jezera ni blata ni rijeke
Gdi nije čemera od smrti od prijeke.

MAVRO VETRANOVIĆ