Sjen danu protivna svud je mrak pustila
I djela sva divna od svita sakrila,
I crni oblaci k tomu se združiše,
Da nam se još zraci od zvijezda sakriše,
Ter mi se nijemo sad i slijepo sve čini,
Kada već neg nikad pod zemljom sunce ckni.
I tko sad počiva mene je dalek taj;
Mene trud snebiva i boles i gork vaj.
Misli me zle more zdajuć mi žestok boj,
Ni ću ja do zore sadružit moć pokoj,
Ni združit slatka sna. Bježi već o noći,
Nakazi pritamna, lupeška pomoći!
Ti tužnim nesreće u zabit ne stavljaš,
Neg tuge najveće i nemir ponavljaš.
Otiđi, ljenice, jer krtiš sve zaman:
Počinju već ptice pojući budit dan.
Zora se pripravlja da starca ostavi,
I ures postavlja na svoj kip gizdavi.
Svjetlosti, pospješi, ovu tmu oždeni,
Neka se utješi grozni plač u meni,
Jer mi ćeš način dat vidjeti drugu vil
Koja će izvidat pozorom vas moj cvil.

DOMINKO ZLATARIĆ