Nu daj gusli, dijete, ovamo,
Jer ću spjevat stvari lipe:
Utoliko, cvijetja skipe
Ti posiplji sjemo i tamo.

Mirosav je bio junak
S mačem, s batom, s kopjem, s lukom,
I vazda mu za klobukom
Staše bosil i kaćunak.

On mogaše lava pesti,
A s krpušom ubit vola,
I mogaše hljeba kola
Naprčena ručku izjesti.

Dvije grede za sulice
Njemu bijehu, s kijem trčaše;
Kuću svaku priskakaše
Na sambeče i skočice.

Većekrat se staja s carom,
I vazda mu sam u peče
Strahovite vojske isiječe,
Što zamahnu dvaš manjarom.

Od muža tač plemenita,
Svijetli kneže, ti izlaziš;
Ter s razlogom jezik plaziš
Na sva ina plemstva od svita.

Bani ti su i hercezi
Bili od Bosne bratučedi,
A kraljevi strici i djedi,
Kijem ti sada dika jesi.

Pri tebi su ljudi šturci,
Furde, tamni svikolici,
Kako babe pri mladici
I pri senjskom vojnu Turci.

Ti si vitez, ti spijevalac
Od Omera bolji stokrat;
U lijecijeh si sam Ipokrat,
U besjedah spovijedalac.

Iz usta ti med izvire
Kad s mudraci što uzbesidiš,
Ter svih gladit brade vidiš
Slišeć rijeći tve bez mire.

Lijep si, zdrav si, plemenit si,
Bogat, jaki, mudar, slavan,
Buskupije činit spravan,
U svem blažen i čestit si.

Grlo meni već izmuknu;
Ka se zgodi bijeda ovo
Da ne možem krknut slovo,
Neg trjebuje da umuknu?

A mi ćemo što ostaje
Tamo dospjet od nedjelje,
Župe, sela i povelje,
koje imaš pripijevaje.

U toliko smerno vele
Mene tebi priporučam
I uzgori lijenkom kučam,
Da ti tegnem u štopele.
 
DOMINKO ZLATARIĆ